Dalmatinska 5, 21300 Makarska info@biokovo-hpd.hr 021/553 552

Biokovo

Građa i reljef Biokova

Biokovo je najviša i najduža planina u Dalmaciji. Ono također spada u red najljepših i najprivlačnijih primorskih planina. To je poslije Velebita najduža, a poslije Orjena najviša primorska planina, sa vrhom Sv. Jure (1762 m). Na Biokovu se ističe nekoliko izrazitih vrhova poput: Sv. Ilija (1640 m), V. Troglav (1659 m), Štropac (1450 m), Kimet (1536 m), Vošac iznad Makarske (1421 m) i drugi. Posebnom strminom i okomitošću vapnenačkih grebena Biokovo se ističe od Baške Vod do Podgore u duljini od 25 km. Na tom dijelu, također sivo i golo, Biokovo se okomito nadnijelo nad Makarskom rivijerom. To maloj rivijeri daje posebnu draž, pa se tako Makarska rivijera ubraja u red najljepših turističkih središta, ne samo u Dalmaciji nego već i na širem području.

U širem smislu Biokovo se pruža od prijevoja Dubaca kod Brela prema istoku do donje Neretve. Prema tome Biokovu pripadaju Susvid (1155 m) i Rilić (838 m), koji se nastavljaju na kršni Centralni masiv Biokova, jugoistočno od Podgore do Ploča.

ISS018-E-015908_lrg

Planina Biokovo je kroz povijest promijenila različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su ga okruživale. Nije nam poznato kako su sve stariji narodi nazivali ovu osebujnu planinu. Od vjerojatno više naziva, koje su od iskona davali ovoj planini, danas znamo za tri, što su ih tijekom stoljeća stvorile grčka, latinska i hrvatska kultura. To su nazivi: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. Prva su dva naziva dali strani ljudi, dok je samo treći naziv autohtoni, domaći jer su ga stvorili domoroci, koji tu žive preko trinaest stoljeća.

Ovdje ćemo detaljno opisati nazive Biokovo, Adrion i Mons Slavorum.
Biokovo
Treći naziv naše planine jest izvorni naziv, koji su joj dali domoroci i koji je jedini u upotrebi, vjerojatno već preko tisuću godina, možda i otprije negoli ju je spomenuti Mlečić nazvao Mons Slavorum. I Grci i Latini našemu su Biokovu dali opisno ime, jer ovdje nisu bili starosjedioci, nego su dolazili kao putnici, trgovci, vojnici i osvajači pa je za jedne naše Biokovo bilo “Jadransko brdo”, a za druge “Slavensko brdo”.

Pravo su ime svojoj planini nadjenuli tek Hrvati možda već samo nekoliko desetljeća negoli su se doselili s Karpata u zadnjoj seobi naroda 625. godine prema suvremenom svjedočanstvu velikog španjolskog biskupa i enciklopedista Izidora Seviljskog (560.-636.). Došavši u novu domovinu Hrvati su mnoge toponime i druge zemljopisne nazive, koje su zatekli, prihvatili prilagodivši ih tijekom vremena duhu svoga jezika, dok su za većinu stvorili vlastite slavenske nazive, pa tako i za planinu Biokovo, o čemu ćemo nešto više reći u kasnijem izlaganju.

Biokovo je veoma zanimljivo po svojim prirodnim značajkama. Iako je po položaju, klimatskim i vegetacijskim osobinama primorska planina, ono ima više obilježja dinarske planine, i to: po pravcu pružanja, načinu postanka, geološkom sastavu, reljefu i hidrografiji. Pravac njegova pružanja poklapa se s karakterističnim pravcem pružanja dinarskih planina; sjeverozapad-jugoistok.
Geološko-petrografski sastav prilično je jednostavan i homogen. Građu u nižim dijelovima prema moru i na suprotnoj strani prema Imotskom polju sačinjavaju eocenske flisne naslage iz starijeg terticija. Viši okomiti dijelovi pretežito su sastavljeni od mezozojskih vapnenaca. Budući da nema tvorevina iz starijih i mlađih geoloških razdoblja, može se zaključiti da ne postoji vremenski kontinuitet u stvaranju stijena. Stijene su po načinu postanka sedimente i nataložene su samo za vrijeme marinske faze u mezozoiku i starijem tercijaru.

Stijene su se nabirale sredinom tercija za vrijeme tzv. alpske orogeneze, kada su na Zemljinoj površini stvoreni najviši i najduži planinskog vijenci – mlađeg nabranog gorja.

Kao kraška planina Biokovo se odlikuje oblicima reljefa, kao i ostale dinarske planine. Budući da se pretežito sastoji od vapnenca, na njemu prevladavaju brojni mikrooblici kraškog reljefa: dolci (vrtače), škrape, jame i spilje. Škrape se stvaraju djelovanjem atmosferske vode na vapnenac, a više ih ima okrenutih na strani prema moru. Dolci ili vrtače su brojni na suprotnoj – istočnoj strani Biokovo. One su obrasle ponegdje i vrlo gustom vegetacijom, a pojedine se i obrađuju. Biokovo također ima manjih i većih špilja, karaktera okapina. Od jama i ponora posebno su zanimljive ledenice duboke od nekoliko desetaka metara pa do preko 100 metara. Najpoznatija jama ledenica je na Dusima, duboka oko 100 m. Njih ima više na istočnoj strani Biokova, a nekada se iz njih vadio ledu i na mazgama odnosio u Makarsku i tamo prodavao hotelskim kućama.

 

biokovo

Na strmoj strani Biokova okrenutoj moru više je izraženo raspadanje stijena u vezi s temperaturnim kolebanjem i ogoljenom površinom, a sam proces ubrzavaju i potpomažu mnogobrojne pukotine koje se stvaraju u vapnencu. Otuda na Biokovu ima dosta raspadnutog stjenovitog materijala. Tako se formiraju brojna točila. Taj rastresiti materijal i tlo nosi kišnica i povremeni bujice, pa su od njega nastale brojne i prostrane plaže na Makarskoj rivijeri. Stalnih tokova na Biokovu gotovo i nema. Ima ponora i suhih kraških dolina, čijim koritima teku povremeni tokovi. Tu i tamo i podnožju pojavljuju se izvori. Najviše živih izvora ima na kontaktu između flisne zone i vapnenačkih grebena.

Tlo na Biokovu veoma je oskudno. Pošto je bila uništene vegetacija, rastresito zemljište je djelovanjem kišnice sprano sa strmih strana. Obrađuju se vrtače u kojima se obično nalaze debeli slojevi plodne crnice.

Klima Biokova u nižim predjelima ima mediteranski karakter, dok je na visinama iznad 1000 metara čisto planinska i to sa snježnim pokrivačem koji se na tom području zadržava u čitavom zimskom razdoblju.

Adrion

Grčki izraz “Adrion” najstariji je poznati naziv za planinu Biokovo, a zabilježio ga je stariji Kristov suvremenik grčki geograf Strabon iz maloazijskog grada Amasia u Pontu (63.pr.Kr.-19.p.Kr.). U svome, najbolje, sačuvanom djelu Geografika (Zemljopis), u kojem je obradio Europu, Aziju i Afriku, u poglavlju 315. opisujući zemlju Dalmata, ostavio nam je za naše pitanje i ovu važnu rečenicu, koja na grčkome jeziku i latiničkoj transliteraciji glasi: “Adrion de oros esti mesen temnon ten Dalmatiken, ten men epithalation ten d’ epi thatera.” To u hrvatskom prijevodu znači: “Adrion je brdo koje zemlju Dalmata siječe po sredini na primorsku (kraijnu) i onu s protivne strane.” Naziv Adrion na prvi mah podsjeća na naziv Adrias, kako su Grci skraćeno nazivali Jadransko more. Za taj, pak, naziv Adrias utvrđeno je da dolazi od naziva Adria, grada koji su vjerojatno Etruščani osnovali na sjevernoj obali Jadranskog mora, nedaleko ušća rijeke Pad, pa je taj grad u svoje doba postao najvažniji od svih gradova na Jadranu. Po tome su gradu Grci nazivali cijeli zaljev, između Balkana i Apenina, Adriatike thalassa, tj. Jadransko more, skraćeno Adrias, a njegovu najvišu planinu Adrion. Stravon planinu Adriu dosta određeno postavlja po sredini obalne Dalmacije, te razlikuje njegove dvije strane: južnu, moreplovcima bolje poznatu “ten epithalattion” (primorje) i sjevernu, koju ne naziva “zagorjem” nego samo: “ten d’ epithatera”, tj. “onu s protivne strane”. Od Adrias Grci su stvorili pridjeve Adrienos i Adriatikos, jadranski. Pretpostavljam da su za našu planinu upotrijebili prvi pridjev u opisnom izrazu to Adrienon oros=Jadransko brdo, gdje su i imenica to oros (brdo) i pridjev adrienon srednjega roda. Kasnije je imenica oros otpala, a kontrahirani pridjev Adrion postao vlastito ime za naše Biokovo.

Mons Slavorum – Slavenska planina

Prvi poznati naziv naše planine dala nam je, dakle, u dalekoj antici grčka kultura, dok je drugi naziv, tisuću godina poslije, stvorila latinska kultura nazvavši je opisnim imenom Mons Slavorum – Slavenska planina. Latinski naziv nema nikakve jezične veze s prvim grčkim nazivom Adrion. Novi naziv u dvije riječi pretpostavlja ogromne povijesne promjene, koje su se kroz prvo tisućljeće nove ere dogodile u Europi, a naročito u našim krajevima: u prvom redu osnivanje, širenje i pobjeda nove vjere – kršćanstva, a onda velike seobe naroda, koje su prohujale preko naše zemlje, dok nije 626. god. došlo do zadnje seobe, kada su naime, stari Hrvati došli s Karpata i zauzeli cijelu istočnu obalu Jadrana. Tijekom vremena Hrvati su, prvi od Slavena, prihvatili kršćansku katoličku vjeru, koju su tu zatekli, i osnovali državu, koja se 925. god. proglasila kraljevinom.

U međuvremenu, na sjeverozapadnoj obali Jadrana, stvorila se druga suparnička država Mletačka Republika, koja je s Hrvatskom poduzela dugotrajnu borbu za prevlast na Jadranu. Zahvaljujući jednom povijesnom sukobu na moru, u kojem su Hrvati – Neretvani iznijeli pobjedu nad Mlečanima, prvi put znamo za novi latinski naziv planine nad Makarskom.
Taj je sukob opisao značajni mletački ljetopisac Ivan Đakon, koji je djelovao u X. stoljeću, a bio je i tajnik mletačkog dužda Petra Orseola II. (vladao 991. -1008.). Njegovo djelo “Chronicon Venetum” (Mletački ljetopis) jedini je povijesni izvor za mletačko-hrvatske i mletačko-neretvanske odnose do poznate vojne Petra Orseola II. 1000. godine.

Ivan Đakon jezgrovito i objektivno opisuje vojnu, koju je u kolovozu 887.god. novi dužd Petar Candiano I. poveo protiv Hrvata – Neretvana. Na temelju starijih kronika ljetopisac ovim riječima opisuje mjesto toga povijesnog događaja:”( Petrus Candianus dux )…cum 12 navibus mense Augusto (887.) in mare hostiliter est egressus et ad montem Sc(l)avorum perveniens in loco qui vocatur Macules exivit “, što u hrvatskom prijevodu glasi:”(Petar Kandijan dužd)…mjeseca kolovoza (887.) s dvanaest lađa otplovi morem u napadaj i došavši do Slavenskog brda iziđe na mjesto, koje se zove Mucules (Makar)”. Nakon prvoga napadaja, u kome su iznenađeni Neretvani izgubili pet brodova i više ljudi, naši su se ljudi postrojili i dali žestoki otpor Mlečanima tako da su na istome mjestu 18.rujna 887. ubili i samoga dužda i njegovih sedam vojnika.

Ivan Lucius (1604.-1678.), otac hrvatske povijesti, smatrao je da se navedena bitka odigrala kod Zadra na mjestu “Ponta Micha” (Puntamika), pa bi prema njemu “Slavensko brdo” bilo Velebit, koje je od Puntamike zračne linije udaljeno i preko 20 km. Međutim, hrvatska je historiografija na čelu s Franjom Račkim (1828.-1894.) konačno pobjedu Hrvata – Neretvana ubicirala kod mjesta Makar (Muccurum,Mucules), današnje Makarske, koja je neposredno pod “Slavenskom planinom” – Biokovom.

Treba opaziti da Ivan Đakon ne spominje stari grčki naziv Adrion, koji je bez sumnje davno bio zaboravljen. S druge strane on nije znao ni za novi slavenski naziv Biokovo, koji se po svoj prilici već u njegovo doba u hrvatskom narodu upotrebljavao. Stoga mletački ljetopisac planinu nad “Mucules” sam naziva opisanim riječima Slavensko brdo, svjestan da na istočnoj obali Jadrana već nekoliko stoljeća živi drugi, ne-romanski narod, koji je gospodar cijele obale i njezina zaleđa, njihovih dolina i gora, otoka i mora. Stoga najvišu planinu nad Jadranom naziva “slavenskom”, tj. hrvatskom, jer su Mlečani za svoje istočne susjede redovito upotrebljavali taj naziv.